Nema se vremena.
Stalno neka neobjašnjiva gužva i strka.
A i sva sam neka njonjava.
Ubi me ova magla i mrak.
Hvala Bogu pa za dva dana dolazi ljeto...meni barem...he he!

Ono malo slobodnog vremena što mi ostane provodim pokušavajući socijalizirati Klodovika.
A Klodovik, kao i svi muškarci u mom životu, na pruženu ruku ne zna bi li je prihvatio ili možda ipak krvnički zagrizao.
Nepovjerljiv je i strašno se boji.
Zaključih da ima nekih issues sa ženama.
Na muškarce ne reagira tako bojažljivo.
Ili se to ja samo tješim da moja pojava i nije tako zastrašujuća.
Ne želim ga izlagati dodatnim stresovima.
Osim što je još uvijek u stresu radi preseljenja čini mi se da je u prijašnjoj obitelji bio prilično zanemaren, a možda čak i zlostavljan (i to od neke opake žene)!
Zato moramo polako i strpljivo, nas dvoje.
Dok Klodovik malo ne dođe k sebi ne želim ga slikati, uplašio bi se sasvim sigurno.
Kako biste ipak vidjeli kako on otprilike izgleda stavit ću vam slikicu pripadnika njegove vrste.



Veliki Aleksandar


Lijepa je to ptičurina.
Još da nije tako miran i deprimiran.
Nadam se da će se s vremenom oporaviti.
A možda je jednostavno takav.
Asocijalni papagaj.
Idealan kućni ljubimac za mene.

Uglavnom...
Prekosutra odoh tamo...





Ostajte mi zdravo!

Jesam li zaključala stan?
Vječno je to pitanje bez odgovora.
Vjerojatno nisam jedina s ovim problemom, ali kod mene to poprima zabrinjavajuće razmjere.
Toliko nesvjesno radim radnju zaključavanja da bih izgubila život kad bi mi on ovisio o tome da moram sa sigurnošću reći jesam li ili nisam zaključala stan.
Krene to ovako...
Izletim van iz stana i sljedeće što znam je kad negdje na pola puta do cilja počne vrtjeti crv sumnje – jesam li zaključala vrata?
Nekad sam uvjerena da nisam, pa me ždere cijeli dan.
Nekad jednostavno rezignirano zaključim da vjerojatno nisam, ali i nek mi onda sve pokradu, ne ću se vraćati, kad sam već tako blesava da sam otišla i ostavila otključan stan, nek mi to bude kazna.
Nekad se čak i vratim, a onda kad ustanovim da sam ipak zaključala spominjem sama sebi svu užu i širu rodbinu, a to potraje jer ih ima.
I tako...
U većini slučajeva prije radnje zaključavanja obećam sama sebi da ću sad zastati i svjesno obaviti taj sporni čin, tako da budem sigurna.
No kad se približim vratima, kao nekom magijom, moja svijest se gasi.
Pali se, pogađate, negdje na pola puta do cilja zajedno sa gore spomenutim crvom.
Sve drugo mogu rekonstruirati u detalje jer imam dobru memoriju i strašno pamtim detalje, ali proces zaključavanja je crna rupa u mojoj glavi.
I tako iz dana u dan već godinama.
Ima netko neku pametnu ideju?

Napunih, kao što svi znate, prije nekoliko dana, ravno 30 godina...
I sad, kad starošću gotovo dostigoh slavnog Broja 1, dobih i prigodan dar.
KLODOVIKA!
Moj Klodovik je prekrasni kraljevski aleksandar, ali još uvijek malo splašen i zbunjen.
Kad mu nabavim pravu kućicu i kad se malo oslobodi dobit ćete i prve slikice.

p.s. s obzirom na obzir da je na blogu opet kako vidim bila nekakva havarija, sve me strah kliknuti objavi da se ne vratim u neku daleku prošlost kad uopće nije bilo ni kompjutora, a kamoli bloga!
A sad, zažmiri, stisni zube i objavi, pa što bude...

Svi mi imamo svoje neke glupe opsesije, ali su rijetki dovoljno blesavi kao ja da ih javno priznaju.
Bilo kako bilo, odlučila sam olakšati dušu.
Prva i osnovna opsesija moje malenkosti Malene jesu ETIKETE.
E sad, etikete ne podnosim u bilo kojem smislu, figurativnom ili doslovnom.
Kako ne volim nikakva etiketiranja ljudi, jednako tako smetaju mi bilo kakve etikete po odjevnim i inim predmetima.
Kad nešto kupim prvo i osnovno mi je odšiti, odsjeći, odlijepiti (ili što se već može s njom napraviti) etiketu. Pritom ne mislim samo na one deklaracije i cijene koje lijepe u dućanima nego i one etikete tvornički ušivene ili prikeljene.
Ipak i u tom moru etiketa imam svog "favorita"...
ETIKETE NA CIPELAMA!
Svi znate kako su cipele vrlo važan detalj moga postojanja.
Ma nisam ovisnica kako se znam prikazati ponekad, ali priznajem da jako volim cipele i sukladno tome cipele obično gledam i na drugim ljudima.
Ono što me ubije u pojam jesu tete koje ponosno marširaju ulicama naše vrle metropole, a i šire, a sa svakim korakom se zabjelasa (ili još gore, zakričavozanarančasti ili zakričavozazeleni) etiketa na donjoj strani đona, koju ponosna vlasnica nije očito nikada imala namjeru skinuti niti joj je to bitno u životu.
Zašto je meni bitno ne znam.
Patim od uklanjanja viška detalja, valjda.
Kad kupim nove cipele (ili kako već gore rekoh bilo što novo) prvo ih brižljivo pregledam sa svih strana, a onda poskidam sve naknadno zalijepljeno.
Možda zvuči glupo i banalno, zapravo to vjerojatno i je, ali u meni ova pojava s upotrebom još uvijek izetiketirane obuće izaziva tako burne reakcije kao da se radi o pitanju života i smrti.
Poriv koji se u meni instinktivno probudi svaki put kad mi se u očni živac zapikne etiketa na marširajućoj obući je zaletjeti se manijački, dotičnoj dami napraviti niski start u koljena (s leđa naravno!) i nakon što je srušim odguliti joj prokletu etiketu.
AH!
I zato, ljudi, apeliram...skidajte etikete s vaše obuće prije uporabe, a sve u svezi glede očuvanja moga mentalnog zdravlja.
Unaprijed zahvalna Mala!


p.s. zašto sam govorila o tetama....zato što još nikad nisam vidjela muškarca s etiketom na đonu...
p.s.2 znam da sam luda, pa što onda!
p.s. 3 još jednom HVALA svima na lijepim željama i čestitkama povodom mog okruglog rođendana!!!
p.s. 4 Jibice oprosti, ali tvoj sam komentar morala obrisati jer je bio predug pa mi se razbucao dizajn, maca pobjegla nekamo dolje, u svakom slučaju čestitka primljena na znanje!

Zahvaljujući mojoj upornosti (čitaj: bila sam dosadna kao uš) konačno sam uspjela dobiti tako željno iščekivane slikice, mog zapravo pravog razloga odlaska U Bol NA Brač...
Mala je zaronila, i to ne zato što je slučajno pala u more, nego namjerno!
Moram odati priznanje mom strpljivom instruktoru koji se bavio nama dvjema totalnim neznalicama i tako nas uveo u čarobni svijet podmorja.
Dobro ajde, 5 metara i nije neko podmorje, ali svejedno, poseban je to doživljaj.
Evo kako je to izgledalo...

Prvo smo se zapravo morali podijeliti tko će što i s kim raditi.
Nakon što su se instruktori dogovorili koji će od njih raditi s nama nešto što se zove Discovery Scuba (čitaj: ronjenje za totalne neznalice), a koji s muškom ekipom spašavanje, krenuli smo na posao.
Ja sam bila zadovoljna podjelom jer je ovaj naš svojom kurpulentnom pojavom itekako ulijevao sigurnost i povjerenje (molim, ne pomisliti ništa zločesto!)
Prvi na redu je bio odabir opreme.
Škicnuo nas instruktor i od oka nepogrješivo izabrao veličinu odijela.
Doduše moje je meni bilo mrvicu kratko, ali da mi je dao veće bilo bi mi preširoko.
S čizmama i maskom išlo je malo teže.
Razgovor je išao otprilike ovako...
Instruktor: "Koji broj cipela nosiš?"
Mala: "36"
I: "A joj, ajde evo ti, probaj ove XS!" (za one koji ne znaju xs je oznaka za extra small)
M: (nakon probavanja) "Velike su mi!"
I: "A jebi ga, nemam manje, bit će ti i te dobre! Ajde probaj ovu masku!"
M:"Pušta, velika je!"
I:(već napola očajan)" Evo ti ova dječja, ta će ti biti dobra!"
I tako, smo krenuli...




Konačno sam navukla na sebe pripijeno gumeno odijelo!
Uvijek mi je to bila želja...samo pssssssst nemojte nikome reći!
(p.s. čik pogodite koja sam ja!)



Oblačenje gumenog odijela nije nimalo lak posao, a kad sam konačno uspjela osjećala sam se kao u gipsu...nekom elastičnom, ali svakako sputanih pokreta, sve dok se u moru odijelo nije namočilo.
Uzele smo svaka svoj ostatak opreme i krenule.







Na plaži su nas čekale boce.
Boca teži gotovo četvrtinu moje kilaže, ali mi je svejedno morao natovariti još 7,5 kila olova kako bih potonula.
Mojoj suronilici S. trebala je kila više.
Čudom se ovaj čudio, a mi nikako potonuti, na kraju smo jedva nekako uspjele.
Inače žene teže tonu (naravno da muški ronjci tvrde da je to zbog sisa, ali zapravo je zbog masnog tkiva), ali mi smo ga svejedno iznenadile.
Nakon malo vježbanja disanja u plićaku kad smo bile spremne krenuli smo dalje.




Znam da izgledam totalno smiješno, ali s maskom svi izgledaju ovako, ako ne i gore, zato molim lijepo suzdržite kikotanje!




Naziv slike: u strahu su velike oči!



Eh sad, kako ja inače ne ronim nikako (osim ono malo kad, dok plivam, stisnem nos pa zaronim da smočim kosu), a još k tome imam strah od gušenja (ostajanja bez zraka u bilo kojem mediju) i blagi oblik klaustrofobije, ovo je za mene bio veliki korak (iako mali za čovječanstvo).
I priznajem! U jednom trenutku sam postala svjesna da je sve oko mene voda i činjenica da normalno dišem nije pomogla da me ne ulovi panika.
Zahvaljujući mom superiskusnom i strpljivom instruktoru koji me smirio u roku keks nismo morali izranjati nego smo sve obavili dolje na dnu i normalno krenuli dalje.
Nakon početnih problema bila sam kao ribica u moru, iako neka malo čudna!




Kakva li je ovo grdobina?!


I tako...
Ronjenje je prekrasno iako puno teže nego izgleda, pogotovo ako ste početnik.
Ali u svakom slučaju zarazno...
Kakav je osjećaj biti dolje, gledati ribice u nezamislivim bojama i doživjeti sve ono što doživiš, teško je opisati, jednostavno morate probati (ako već niste) da bi vam bilo jasno.
Jedva čekam proljeće da krenem na ozbiljni tečaj, a onda, kad nabavim prigodan aparat, gospodin Miro Andrić će dobiti ozbiljnu konkurenciju!


Danas opet idem na put, ovaj put službeno.
Postala sam nomad!
Kad malo bolje razmislim ne treba mi stan uopće, spakiram neki šator u autić i kud koji mili moji.

Rekoh da ima još...


Selo Kruška

Usred ničega malo napušteno selo.




U ovoj kući živi još samo drvo...




Iako naoko mrtvo, selo je to puno duha...



Donji Humac

Iz ovoga sela u kojem je sve u znaku bračkog kamena potječe dio mojih korijena.
Pretci su davno otišli, ali njihovi tragovi još su tamo i lijepo ih je bilo opet naći.




Mjesna crkva




Crkvica na mjesnom groblju, vrlo zanimljive unutrašnjosti (ne ne ću vam sve servirati, idite pa vidite!)




Ova napuštena kuća, tj. imanje toliko me privuklo da sam odlučila vratiti se tamo i istražiti ima li ikakve veze s mojim starima...




Sišla sam zaraslim i gotovo neprimjetnim stubama i prošla kroz staru ogradu...




Dočekala me stara istrošena gustirna, u kojoj još ima vode...




I stari prozori...




Naoko samo ruševina, ova kuća je itekako živa...


Vratit ću se ja!

p.s. slika ima još hrpetina, ali ne dam vam sve...nešto od plijena moram zadržati samo za sebe!