Kad sam već krenula po vlastitim slabostima, da nastavim u revijalnom tonu.
Osim stričeka imam ja još tri posebno izražene slabosti.
U svakom slučaju po moj džep i životni prostor puno ubitačnije.

Slabost No 3



Čarape


Raznih boja, oblika, dezena, dena (tko ne zna što su deni neka pita Malog Djuru čarapnog gurua)...
Varijacije na temu.
Neki od vas možda se i sjećaju onog tako ženski hirovito objavljenog djelića moje bogate kolekcije za koji su kao manekenke poslužile moje vlastite nogice, i jednako tako hirovito maknutog s bloga.
(Dakle, tko je jamio, jamio je.)
Luda sam za čarapama i mislim da ne mogu ni prebrojati koliko ih imam.
I koliko god ih imala to ne će biti razlog da ne kupim neke nove koje mi baš fale.


Slabost No 2



Ajmo žene gaće, gaće, samo 10 kunaaa...


I nad čarapama ima netko, figurativno i doslovno.
Gaćice.
Luda sam za gaćicama.
Bokserice i hipsterice na prvom mjestu, ali nađe se tu i pokoja tanga i nešto čemu je teško odrediti kategoriju.
Boja, dezena, slikica, čipkica, materijala, nema kakvih nema.
Zavidna kolekcija.
To ćete mi ipak morati vjerovati na riječ.
S obzirom da ne kupujem svašta, vrlo poguban hobi po novčanik.


Slabost No 1


A onda bez premca.
Slabost nad slabostima.
Tako tipično ženski, ali ja se ne sramim.
Čak i netko ovako savršen kao ja (hihihi) mora imati neku slabost.
CIPELE!!!
Dio moje kolekcije koja se stalno nadopunjuje mogli ste isto tako vidjeti na blogu.
I tako ja sva sretna, jer sam si prije neki dan kupila nove (opet!) baš idealne za plesanje (samo još da nađem dobrovoljca koji će me voditi na neki ples), sjedim i zagledam kako lijepo stoje na mojim nogicama, i malo surfam...
I što bi netko opsjednut drugo guglao nego predmet svoje opsesije...
I nađem ovo!



Gucci šuze, idealne za moju 36 nogicu...


I nekim čudom zaboravljam da imam ijedne cipele doma, jer sve su nekako bezveze u usporedbi s ovima.
To su cipele svih cipela!
San snova!
Ili štonobise narodski reklo - Dajem guze za ove šuze! AH!

Svatko od nas htio to priznati ili ne ima neke sklonosti.
Odnosno, preferira nešto u odnosu na nešto drugo.
To je osobito izraženo kad govorimo o ljepoti ili bolje rečeno privlačnosti.
Uvijek se branim da, za razliku od drugih cura, nemam tip muškarca na koji „padam“.
I zbilja, ako govorimo o nekom specifičnom fizičkom izgledu tu stvarno nemam pravila.
Da bi se meni netko svidio uvijek kažem, mora imati ono nešto.
A to nešto teško je definirati.
No postoji nešto, osobito zadnjih godina, jedna zajednička crta, na predmetima moga interesa.
Ako se iskreno zagledam, na koga su padale moje okice, ili tko me je zaintrigirao kao osoba, ili s kim sam u krajnjoj liniji i imala nekog posla, ipak postoji jedna zajednička crta.
Priznajem! Palim se na stričeke.
Ajde, dobro, ne baš penziće (iako, ako ćemo cjepidlačit, ex-Najdraže moje je bio i to – ups!), ali recimo ovako, ako ste rođeni poslije '65. – teško!
Eto!
Ma cijenim ja zgodnog mladca, nije da ne cijenim.
I nije da se ne ću okrenuti za nabildanim mlađahnim dečkićem, ali nije to to.
Eh, ali kad ugledam dobro uščuvanog, prosijedog ili proćelavog (ili obično oboje) četrdeset i kusur godišnjeg gospona, to je već nešto!
Ja priznala!
I nemojte sad mene analizirati, imam ja stručnjaka (sebe) za to, i nemojte mi o nedostatcima moje sklonosti ka starijoj gospodi (znam ih sve!) nego da čujem vaša priznanja!


Prilažem dva macana iz navedene kategorije!
Rrrrrrrrrrrrrr
Možda ih i znate!

Ima li što "ljepše" od toga kad ti dan započne migrenom, odnosno, kad te ti tako poznati bolovi probude.
Očekuješ šugav dan jednog prebijenog psa, čak i u najboljem slučaju ako uspiješ nekim čudom pobijediti bol, i jedva čekaš da se vratiš doma, zalegneš u krevet, spustiš rolete i čekaš da se razvedri - u tvojoj glavi.
Tako mi je nekako danas krenulo.
Ipak, ono što me dočekalo tu na blogu, učinilo je da se tako razveselim i spontano proglasim današnji dan praznikom.
U radosti me ne će spriječiti čak ni migrena!
Vratio nam se naš dragi, nikad zaboravljeni Fizikalac i nadam se da će još dugo ostati s nama, jer ruku na srce, bez njega ništa više nije bilo isto.
DRAGI MOJ FIZIKALČE DOBRO NAM DOŠAO NATRAG!!!

Za sve one koji su se ljubazno brinuli za moje zdravlje, moram reći da sam sasvim dobro (osim ove spomenute migrene, ali to je stara priča).
Nemam više nikakvih tegoba osim onih koje mi izazivaju antibiotici (bljaks), ali njih moram popiti do kraja kako se nešto ne bi zakompliciralo. Kad završim s liječenjem planiram obaviti kontrolne pretrage i svakako UZV bubrega da vidim je li tamo cijeli kamenolom ili je ono bio izolirani slučaj.
Hvala na brizi!

I još nešto što sam htjela podijeliti s vama...
Jučer izađem na svoju polusatnu (zasluženu!) stanku iliti pauzu i nakon što sam gablala iliti marendala (kako kome drago), svratim u jedan dućan i ugledam haljinu kakvu tražim već duže vrijeme.
Naravno da joj nisam mogla odoljeti, pogotovo i zato što je cijena bila sasvim prihvatljiva.
Probam, kupim, izlijećem van, žurim, jer moja stanka iliti pauza traje pola sata, a ja sam u tom vremenu i jela i probavala haljinu i kupila istu, itd.
I tako ja u letu kadli netko iza mene viče: "Dobar dan, mlada damo!"
Kako nisam skužila o kome se radi izignoriram spomenuto društvo misleći da me netko zeza.
Kad čujem isti glas kako viče :"Malena!"
Tu već u mojoj glavi nastaje kratki spoj, pa to je netko s bloga, ali glas ne mogu povezati ni s kim s bloga, i kad sam već bila pri odluci okrenuti se ili ne, taj netko me potapše po ramenu.
Okrenem se, a kad ono lik kojeg sam upoznala u poslovnom okruženju, nema apsolutno nikakve veze s blogom.
(Barem se nadam!)
I tako eto, neko vrijeme sam se čudom čudila kako me je zazvao s Malena, a onda sam se sjetila kako je i nastalo moje blog ime, pa sam se počela čuditi sama sebi što se tome više uopće čudim.
Do kraja života bit ću Mala.
To mi je sudbina!
A fakat sam visoka 170cm koliko god mi ti Franc ne vjerovao!

Planovi za vikend činiše se nadasve obećavajućim.
Za petak pade dogovor za gledanje novog filma (Volver) mog omiljenog redatelja Pedra Almodovara.
Za subotu dogovor za druženje s mojom dragom Žvaketom i njezinim divljim zvijerima (Hrga i Renata Sopek).
Za nedjelju me pozvaše na roštilj.
I što bi čovjek više poželjeti mogao.
Petak je prošao u redu.
Dobro društvo, film odličan.
Još uvijek je sve izgledalo bajno.
U subotu, druženje sa Žvaketom i bengalskim tigrovima još uvijek super sve do mog povratka doma.
Vozim se ja tako krcatom i raskopanom Selskom, kiša pada, kadli u jednom trenutku shvatim da ništa ne vidim, a onda mi upali lampica da su mi riknuli brisači na mom (novom) autiću zvanom Fićo.
I tako se ja vozim kao kamikaza, bez brisača po onom najgorem pljusku, ne videći ništa, tek nazirući svjetla vozila ispred mene.
Panično gasim palim brisače – ništa.
Stati nasred ceste nije rješenje, a ne vidim mogu li se izbaciti negdje sa strane.
Pa stanem na semaforu, gasim palim auto nekoliko puta ne bi li kojim čudom brisači proradili – ništa.
Kad sam već bila negdje blizu doma prorade sami od sebe isto onako kako su se i ugasili.
Izbeštimam što sam imala za izbeštimati, sretna što sam se živa vratila doma i zaključim:
"Valja Fiću vozit doktoru"!
A onda je osvanula nedjelja.
Probudih se ranom zorom s bolovima i urinarnim tegobama.
Misleći da je to tek bezazlena upala mjehura (ne bi bilo ništa čudno jer sam nekoliko puta zadnjih dana pokisnula) nisam previše pažnje tome pridavala.
Odemo na taj dogovoreni roštilj u svezi glede i povodom rođendana moje drage tete.
Kad sam vidjela goste mrak mi pao na oči.
Skužih da je među njima jamačno i ono momče što ga svojedobno moji teta i tetak poželješe upariti sa mnom i njegov tatek (ako se toga ne sjećate, podsjetnik je ovdje).
Sad su zgruntali da bi to bila idealna prilika da nas upoznaju.
Dobro u svemu tome je što je na kraju cijela priča oko diskretnih provodadžijskih poslova spontano prebačena na moju sestru (čime je meni laknulo jer je tip totalno bez'ze u svakom pogledu, a njegov stari kategorija ljudi koju moj šef i ja od milja zovemo bostonski davitelji).
Glede mojih tegoba koje su me probudile ranom zorom nije mi laknulo nego je postajalo sve gore.
Kad smo se vratili doma sve se toliko zakompliciralo da sam otišla na hitnu u naš dom zdravlja, s hitne su me uputili u zaraznu bolnicu jer oni jedini imaju ambulantu u kojoj mogu obaviti sve pretrage.
Divno! Kog vraga rade, ako ne mogu ništa napraviti sami!?!?!
Do gore se nisam pak bila više u stanju voziti sama, pa sam zvala tatu mog, oca mog, roditelja mog.
Da ne ostaje sama u stanu išla je i sestra.
Pa smo tako proveli obiteljsko druženje, nedjeljom naveče u čekaonici zarazne bolnice koja je bila ispunjena hrpom plačuće, povraćajuće i proljevajuće malene dječice.
Ja nisam plakala (bila sam dobra), niti povraćala niti proljevala, ali sam se previjala od bolova.
Uglavnom nalazi otprilike sljedeći:
Urin – hrpa eritrocita i leukocita (čitaj: krv u urinu), nešto bakterija, nešto punoglavaca, tri brancina i dvije murine.
Krv – leukociti 23 (gornja granica normalnog 9) – čitaj: momačka upaletina.
Pozove me doktor koji me je pregledao i svečano mi objavi: "Ovo je definitivno upala mjehura, i početna upala bubrega, ali s obzirom da ste vi relativno dobro pustit ćemo vas doma i dati antibiotike. Kako postoji mogućnost da ste izbacili kamen javite se svome doktoru da vas uputi na daljnje pretrage!"
Vota fak!?!?!
Kao prvo: "Pustit ćemo vas doma..." – dakle misliše me zadržati tamo.
Kao drugo – otkud mi kamen!?!?!
Odjurismo natrag doma dok se striček doktor nije predomislio.
Da sam kojim slučajem čekala do danas, završila bih na bolničkom liječenju!
U neko doba ostatka večeri, nastupi nenadano olakšanje – dakle ova priča o kamenu ima itekakve logike.
Upala je pak još uvijek tu.
Ali eto mene na poslu.
I šljakam punom parom, natrpali me poslom kao tovarića.
Ukradoh nešto vremena za napisati ovaj post.
Krkam konjske antibiotike.
Na kraju krajeva, što je malo povišena temperatura, važno da ne boli!!!
Kako malo čovjeku treba da bude sretan, zar ne!?

Daklem ovako,
kad osvanu petak turski svetac (naveče) spremismo se jedinamojasestra i ja na vlak za Stuttgart.
Zašto vlak i kako je došlo do toga nemam pojma.
Kako god, rezervirasmo spavaća kola da dugi put možemo prespavati.




Famozna spavaća kola izvana (ovo nije moja slika, ukrala sam je sa stranica HŽ-a)


Na ugledavanje naše kabine nemalo se iznenadismo.
Je li moguće da HŽ ima nešto ovako!?!?
Naprosto nevjerojatno.




Kabina izgledaše ovako (krevetnu stranu ne mogu staviti jer je moja draga sestra pozirala na istoj)


Prva pomisao bijaše da možda i nismo uzalud bacile toliko novaca.
Istu pomisao prekinu obavijest da u polasku kasnimo (valjda prema voznom redu) 25 minuta.
Početno oduševljenje sasvim pak nestade kad nas u Ljubljani u ponoć istjeraše van iz našeg lijepog vagona jer je sve riknulo.
I dok tako čekasmo riječki vagon u kojem su nas trebali smjestiti AKO bude mjesta, ja, inače nadasve tolerantna osoba, toliko psovah i grintah da mene i sestru (magarac na prvom mjestu!) strpaše prve i poželješe nam laku noć, a ostali se moraše snalaziti kako znaju i umiju.
Ipak je to HŽ (izvana gladac, iznutra jadac)!
Tako stigosmo u Minken, u ranim jutarnjim satima, onako živčane (da ne upotrijebim jedan bezobrazniji izraz), na njihov HBF na kojem vladaše neko opsadno stanje.
Silno osiguranje, kako se na kraju ispostavi, ipak nije bilo radi nas, nego radi Pape koji taj isti vikend bijaše u Minkenu.
Put do Stuttgarta trajaše još 2,5 sata s malom razlikom u korist DB u odnosu na HŽ, bez ikakvog kašnjenja.
Stuttgart nisam imala vremena obilaziti jer sam se onesvijestila iste sekunde kad su nas smjestili u hotel.
Ono što vidjeh – jako lijepo!

A sad vjenčanje...

Odnos gostiju mladenka : mladoženja cca. 220 : 30.
Dakle svadba bijaše turska, što je, ako se mene pita bila prednost.
Hrvatska je bila jedino zastava (kojom su, nekim komičnim razvojem situacije, mahali Turci) i neki katastrofalno loš pjevač koji se izmjenjivao s turskim bendom.
Da se mene pita trebalo bi mu zakonom zabraniti ne samo javne nastupe nego i pjevanje pod tušem.
Turci za razliku od njega odlični, još da smo kužili što su svirali, no mrdat guzicom se uvijek može...




Veselo društvo na podiju


Najzanimljiviji dio, meni osobno, bijaše nastup dva Turčina s tradicionalnim instrumentima, na čiju svirku su svatovi zaplesali kolo.
E, to je bilo lijepo i za vidjeti i za čuti.
Izgledalo je otprilike ovako...




Molim lijepo, uzmite u obzir činjenicu da je ljude u pokretu teško slikati


Bilo je i trbušnih plesačica koje su svakako bile atrakcija večeri.
Najbolje od svega je da nijedna nije Turkinja.




Lejla (Makedonka)



Sara (Hrvatica/Njemica)


Sastav ljudi, nadasve zanimljiv i šarolik (pričalo se barem 5 jezika te večeri)!
A lijepih žena!!!!!!!!
Ljudi moji, Turkinje su abnormalno zgodne.
Bilo ih je tako lijepih i zgodnih da bi se kraj njih posramile sve one filmske dive.
A tek kako plešu!!!!!
Muški – 0 bodova.
Što ćeš to ti je nepravda.
Sve u svemu, svadbeni običaji prilično slični našima.
Jedina specifičnost je da prilikom darivanja na mladenca kače (doslovno) novce, a mladenku kite zlatom.
(U tom slučaju biram biti mladenac!)
Za kraj svadbene priče evo i mladenaca s tortom.




Torta je bila lijepa samo na izgled (još imam traume od kušanja!)


Nedjelju provedosmo opet u Minkenu s predragom rodbinom.
U Zagreb se vratismo u ponedjeljak ujutro.
I iako je danas petak (turski svetac) ja sam još uvijek strgana.
Dec ol folks!

Htjela sam napisati već 5 ako ne i više postova.
Krenula pa stala.
Htjela sam vas čitat i komentirat.
Htjela sam štošta, ali nema se kad.
Ovaj postičić pišem od jutros u 8, onako u pauzičičičičicama od po nekoliko milisekundi po jedno do dva slova, pa kad završim.
Zapravo eto, tek toliko da se javim.
S putovanjima me nešto krenulo ove godine.
Za Uskrs Švedska, pa onda Češka, pa poslije toga Zadar, pa Iž, pa opet Zadar (usput Kornati), pa Mljet.
Sad (točnije večeras) idem u Stuttgart na jednu vrlo zanimljivu svadbu.
Zašto zanimljivu?
Zato što je tursko-hrvatsko-srpsko-njemačka.
Jedva čekam da vidim i to čudo.
A s putovanjima još nije gotovo.
Do kraja godine čeka me Malezija i tko zna što još!
Ostajte mi zdravo!

(Žvaksa oprosti!)
Kad malo bolje razmislim, ma kakav Odisej, on je za mene obični amater.
On je u Odisejevu spilju (iako tada se valjda tako nije zvala) došao morskim (lakšim) putem. Ja sam tamo ušla i izašla metodom slobodnog (ne pada, ali malo je falilo) penjanja.
Metoda slobodnog penjanja vam je ono kad se nekamo penjete tj. prije toga spuštate četveronoške (a da pritom stojite sasvim okomito) grčevito se držeći za bilo što na što naiđete, čak i ako je sasvim očito da vas to nešto ne će zadržati pri padu.
No krenimo otpočetka.
Dakle, još jedan otok kojega sam imala priliku vidjeti i istražiti ovo ljeto je bio Mljet.
Kad jedna žemska ide nekamo u nabrijanom ronjačko ribolovačkom muškom društvu, prvo na što se mora pripremiti su (ribo)lovačke priče, koliku kirnju, zubatca, murinu, gofa ili što li već su imali na nišanu, a baš u tom trenutku su morali izroniti, pukla je strijela, naboli su se na ježa itd.
Ono što je dobro je što se ipak najedeš kojekakve ribe (iako je ona za razliku od tih odbjeglih trofeja uvijek prosječne veličine) i što te tretiraju kao princezu na koju stalno treba paziti.
E sad, svako normalno žensko bi uživalo u toj situaciji i koristilo je, ali kako ja nisam nimalo normalno žensko dovoljan je bio komentar tipa onoga pred spiljom (na moju konstataciju da je dolje nemoguće sići, barem ne živ i u jednom komadu):"Pa ti sačekaj tu, ako misliš da ne možeš!" da probudi u meni sav onaj inat (a toga ima na pretek) i da krenem tim nemogućim putem prema dolje, i da istoga trena sama sebi spomenem svu bližu i daljnju rodbinu (a ima ih) zbog vlastite tvrdoglavosti.
Da ilustriram kako to izgleda evo nekoliko slikica famozne Odisejeve spilje.




Pogled odozgo




Pogled odozdo




Unutar spilje




Put kojim smo sišli i popeli se (ovako izgleda kao da ima mali nagib, ali vjerujte mi potpuno je okomito)



Kad sam se konačno spustila dolje i pogledala prema gore na put kojim sam upravo sišla nisam mogla vjerovati sama sebi.
Iako sam cijelim putem gunđala bila sam nekako ponosna.
Vraćanje natrag je bilo sitnica naspram spuštanja, ako ništa i zbog činjenice da nisam morala gledati prema dolje.
Kao dokaz da ne pretjerujem u kuknjavi (i samohvali) prilažem sliku (maznutu s interneta) na kojoj se zorno vidi, kako se ljudi inače spuštaju unutra.







Jedino što mi je bilo žao kad sam se već dala navući kiklopu u ralje je što je puhalo tako jako jugo i stvaralo tako jako valove da nismo mogli i zaplivati u spilji, niti isplivati na morsku stranu što bi svakako bio poseban doživljaj. To je ipak bilo preopasno (kao da sam silazak dolje nije to bio, ali dobro). Šteta!
Na kraju sam bila ushićena vlastitim sposobnostima.
Za nagradu samoj sebi izrazila sam želju da bih se okupala u moru i tako sprala sa sebe znoj, zemlju i ostalo, pa smo se vozikali više od pola sata, tražeći prigodno mjesto na kojem se ja jel'te mogu spustiti u more i po mogućnosti poslije toga i izaći iz istog (princeza ostaje princeza čak i nakon što se spusti i izađe iz Odisejeve spilje!).
Dok smo takvo mjesto pronašli počela je padati i kiša, što mene nije spriječilo da obavim svoju misiju (a mislim i da bih, nakon svih peripetija, u protivnom završila u moru metodom noga u guzicu).
Samo sam se nadala da ne ću završiti kao onaj Čeh kojeg je na luftiću opalio grom.
Mene očito nije, valjda zbog nedostatka luftića.
U blizini same spilje mogu se vidjeti i ovakvi prizori...




Mala kuća od soli na obali



Ono što me je posebno zanimalo na ovom otoku su mungosi.



Vjerojatno ste svi čuli priču o tome kako su uvezeni na otok kako bi iskorijenili zmije otrovnice kojih je bilo toliko da se gotovo nije moglo živjeti od njih.
Zato je danas, barem što se toga tiče, Mljet prilično sigurno mjesto, ali mungose nije lako vidjeti.
Ne prilaze baš ljudima i vrlo su brzi.
Ja sam ih vidjela čak dva puta.
Jednu tinejdžersku bandu koja je očito žurila nekamo u štetu i jednu odraslu životinjicu.
Iako (kao i dupine) nisam stigla slikati, ali jednako sam bila ushićena.

Mljet je zbilja divlji otok, prilično robusan i svakako izaziva divljenje i poštovanje.
Naselja su vrlo mala, prilično udaljena jedna od drugih i imaju jednu specifičnost koju sam zamijetila, da nijedno nema ništa ni nalik na trgić ili neko proširenje koje bi se moglo nazvati trgom, za razliku od svih ostalih jadranskih mjesta.
Sva su nekako utisnuta oko jedne glavne ulice.
Meni se ipak nekako najviše svidjela Prožurska luka, koja je stisnuta u pitomoj uvali, ali je zadržala onaj starinski dalmatinski šarm. Kako to izgleda s ceste iz ptičje perspektive pogledajte...




Pogled na Prožursku luku


U kojoj možete vidjeti ovakve prizore....











Ili ovakve...



Ovaj kaktus viši je od mene cca 3 puta, a ja sam visine 170 cm, pa računajte



Svako mjesto na Mljetu ima svoj posebni šarm.
Ipak, ona najzanimljivija prava stara dalmatinska mjesta sa prekrasnim kamenim kućama su uglavnom daleko od obale usađena u brda.
Mljet bih preporučila prije svega pustolovima i onima koji vole istraživati, a nije im previše bitan noćni i društveni život.
Kad je hrana u pitanju, ako želite domaće dalmatinske specijalitete jedini restoran na cijelom otoku koji preporučam je konoba Triton u Babinom Polju (najveće naselje u kojem ćete naći i poštu ukoliko vam treba).
Ono što posebno preporučam iz ove konobe je gof (orhan) na žaru kojeg uvijek imaju svježeg, a pripremaju ga vrhunski.
Također bih preporučila domaće bijelo vino koje sami rade.
Konoba je obiteljski biznis, a napravljena je u 300-tinjak godina staroj dalmatinskoj kući.
Kako to otprilike izgleda, barem djelić možete vidjeti ovdje...








Mlječanska muška narodna nošnja




Mlječanska ženska narodna nošnja



Kad je morska hrana u pitanju svi ostali restorani na otoku su upitni.
Bez pardona će vam pod jastoga podvaliti hlapa, pod jadransku svježu lignju, dat će vam patagonijsku smrznutu, riba za koju će reći da je ulovljena puškom i ispečena na žaru zapravo je iz uzgajališta i ispečena na ploči u kuhinji itd.
To je ono što mi se najmanje svidjelo na Mljetu.
Još uvijek većinom imaju onaj pristup (koji je u ostatku Dalmacije davno napušten jer više nije prolazio) uvali i prodaj turistu što god možeš i dok možeš jer on ništa ne zna.
No, ipak se nađe poštenih ljudi koji nude solidan smještaj po normalnoj cijeni i koji kao u spomenutoj konobi ipak drže do kvalitete, što pokazuje i činjenica da ljudi iz svih mjesta okolo na večere dolaze tamo (u 8. mjesecu za večeru je potrebno rezervirati stol) iako se nalazi na sredini otoka u mjestu koje nije uz obalu.

Kao idealno mjesto za kupanje za one koji idu s djecom na Mljet preporučila bih uvalu Limuni koja je zapravo pješčana plaža oko prilično velike skoro zatvorene lagune koja je definitivno raj za djecu, no za moj ukus ipak malo prebarasto.
Najbolje mjesto za boravak po meni je Saplunara (u kojoj smo i mi bili smješteni) koja s jedne strane ima također uvalu s pješčanom plažom, a s druge strane mjesta je kamena obala Pod Škoji, dakle za svakoga ponešto.
Obje uvale nalaze se na južnoj strani otoka.
Za one koji vole hotelski smještaj, na otoku postoji i jedan hotel – hotel Odisej koji se nalazi na sjevernoj strani u Pomeni, na području nacionalnog parka.
Ako idete na otok bez auta (što baš i nije preporučljivo) tamo možete iznajmiti jedan od maštovito ukrašenih Mini Brumova.
Radi se uglavnom o peglicama u raznim bojama i dezenima.
Najzamljivija koju sam vidjela bila je ova...




Za one koji ne vole mačke postoji i miš



Ako idete tamo također se pripremite na svu silu letećih napasnika - obada, muha, osa, komaraca i to nekakvih čudnih i izmutiranih koji čini se vole autan. Komarci lete i danju, a muhe i noću tako da nema mira.
Najgori su ipak, nekakvi sitni obadi koji tako bodu da boli.
Srećom njih nema stalno nego ovisno o vremenu.

I na kraju, nacionalni park je nešto što svakako treba vidjeti.
Ulaznica košta 90 kn po osobi, a vrijedi za jednu vožnju brodom do otočića Sv. Marije i natrag i za ulazak u NP za cijelo vrijeme boravka na Mljetu, dakle koliko god puta želite.
Ono najzanimljivije je svakako spomenuti otočić, koji se nalazi na jezeru, a na kojem je smješten samostan i crkva Sv. Marije.




Pogleda na otočić i samostan izdaleka




...i iz malo bližeg (ova pozerica na stepenicama sam ja)




Detalj iz unutrašnjosti crkve




Detalj s jedne od kapelica na otočiću, koji se meni posebno svidio, radi se o posudici za posvećenu vodu na ulazu u kapelu



Bilo je to sve u svemu vrlo sadržajnih tjedan dana.
I tako eto, gotov i moj godišnji – šmrc!
Na povratku su nas još dočekale školjke u Malom Stonu i grupa razularenih Rusa (bijah u šoku na količinu nekulture) i poplava u Makarskoj koja nas je skoro otplavila sa ceste.
I na kraju oblačni, hladni i kišoviti Zagreb.
I posao – jaoooooooooj!

Nakon godina i godina spoticanja o sve one lešinare koji prodaju preskupe izlete po Kornatima ove godine odlučila sam se i na tu avanturu.
Iako znam da se za te nemale novce ne dobije previše, na nagovor sestrične i prijateljice odlučila sam se otići i vidjeti.
Izlet je bio klasika kao i svi ostali toga tipa.
Ujutro te nakrcaju na (već prekrcan) brod, voze do Kornata, malo okruže, iskrcaju na neku plažu, pokupe na brod, daju ručak (jeftina riba, loša salata, jeftini sok - onaj na razrjeđivanje i još jeftinije vino - domać hommejd ocat) i vrate te natrag na polazište.
I to sve za 230 kuna.
No nekako ne žalim ni kune koju sam dala.
Zašto?
Zato što sam vidjela DUPINE!
Prvi puta u životu i nakon toliko boravaka u raznim mjestima na moru, vidjela sam dupine i to izbliza.
Nismo imali tu sreću da plivaju uz naš brod, došli su bočno i vjerojatno prošli ispod, negdje pri prolasku od otvorenog mora ka Lavdarskom kanalu (kome to nešto znači), i jedine od cijelog prekrcanog broda koje smo ih vidjele bile smo nas tri.
Sjedile smo na boku točno iznad mjesta gdje su prošli i dok sam ja dohvatila fotoaparat već su nestali.
Neopisiv je to bio trenutak.
Imala sam osjećaj kako su nas ta dva dupina doslovno počastila svojim iznenadnim pojavljivanjem.
Na kraju da me je netko pitao kako mi je bilo na tom (zapravo bezveznom) izletu bez razmišljanja bih mu rekla predivno.
Nije bilo loše cijeli dan provesti na brodu, nije bilo loše ni kupati se u predivnom čistom moru otočića Lavdara (iako to sve uz hrpu bučnih Talijana, Čeha, Mađara, Nijemaca i ne znam koga sve ne), ali taj doživljaj susreta s dupinima zbilja je posebna priča.
Eh sad, nekima bi možda tako poseban doživljaj bila mlađahna mesnata Mađarica koja je cijelo vrijeme špancirala okolo u tangicama ili dvije polugole Čehinje koje su pozirale cijelom brodu ili možda Čeh u mrežastoj kričavo zelenoj (da, onoj kričavo zelenoj!!!) majici s nezaobilaznom fudbalerkom, ali eto ja se zakačila za dupine.
Za kraj ove priče evo vam pokoja slikica (ovaj put moja)!




Crkvica Gospe Snježne na otoku Ugljanu (prema legendi, na tom mjestu neke tamo davne godine pao je snijeg 05.08. pa stoga Gospa Snježna)




Most koji spaja otoke Pašman (lijevo) i Ugljan (desno)




Otok Mrtvac (tako ga zovu jer navodno liči na lubanju, pa sad tko vidi, vidi, ja baš i ne)




Trđava Tureta (6.st.) na Kornatu (najvećem otoku arhipelaga), služila je u obrambene svrhe




Ne mogu ja bez svjetionika – ovaj put Sestrice